U Rikici jedne kišne noći
Čuli su pisak odlazeće lokomotive
svi gosti te kasne noći u Rikici.
Niz oluke tutnje mlazevi kiše
što se sručila nad Balvan-sitijem.
Četiri stola puna mrkih i podbulih
spodoba neobjašnjivo galame.
Džuboks u vrhu do šanka pred Fijom
zavija pjesme meksikanske.
Društvo u uglu za stolom prepunim flaša
svadja se oko trinaeste plaće.
Kraj vrata tik do peći iz koje vire žari
sjedi kurva u zgužvanom kaputu.
Otvorena kutija kenta i šibice na deranje,
tašna od skaja, rukavice crne i čizme.
Revizija nijemo šuti i ispija kafu čekajući tuzlanski za Ploče.
Pijani grebator prilazi stolu do peći
nudeći se da sjedne. Bodljikava žica opeče mu jezik
kad dobi jasnu odbijenicu.
Tad kao furija izjuri vani u kišu,
a za njim oblak dima i ustajali smrad.
Kad li će jutro, kad li će tuzlanski,
uniformisani gledaju na sat i zijevaju.
Niz oluke i dalje tutnje mlazevi kiše
u ovoj stisci, u rupi na stanici željezničkoj.
Potonuli brodovi i brodovi spasa
mimoilaze se neumorno u brdu ispijenih čaša.