Rampa
Već odavno nema trafike u kojoj je radio
Huso Žižak,
niti nadvožnjaka,
nema ni Zeme, ni slastičarne Korzo,
ali je tu kloparajuća rampa.
Titovu i Radićevu
prekidaju zeleno-crvena svjetla,
izmedju kojih tutnje beogradski
i zagrebački brzi
i promiču siluete putnika.
Kad su spuštene brklje,
mi čekamo
sa školskim torbama u rukama
i hvatamo prozore
ubrzanim pokretima glava,
dok zvona udaraju divlje.
čim se zapreke podignu i crvena
zastavica zabode u kućicu,
mi poletimo ko mutavi u sudar
s Krivajašima u radničkim
kombinezonima.
Svjetla i zvona se umire
i onda se začuju tvrdi udari potkova
i cveka
po kockama izlizanim,
po štreki.
U hodu gledamo djevojčice,
zijevamo očima.
Šampita u četvrt čeka nas
kod Ruždija za pet para
i izlozi novih trafika puni golih žena.
A ona stoji šarena
(bravo majstore za boje),
ćutljiva i visoka,
do novog znaka i nove naredbe:
-Dolazi iz Ploča, spušćaj!
Onda ona postaje zabrana, mus.
Nema ti druge nego stati
i u uši primiti lupu zvona.
Ta naša Rampa!
To naše stvorenje!
Taj naš monument!