Pjesma o Boži Sutonu
Ukočeni zglobovi i osušeni mišići
pobijedjeni su voljom širokog srca.
Majčina sasušena prsa
iscrpila zadnju snagu
da bude normalno dijete.
Trka uz prugu, trka niz prugu,
kolut naprijed.
Kretanje daje život.
Na rukometnom trk na pedeset.
Aplauzi daju snagu.
Niz Bosnu do Doboja,
uz Bosnu do Sarajeva
kondukterima prijatelj.
Ti, maji, šušaj...
Ko mu dirne Želju ili Čelik
bolje da je žeravicu zagrlio.
Njemu se diže cijeli
sjever Grbavice
kad podigne mršavu ruku
i raskopča stari pepito-sako.
Načini li sprint stazom broj 8
Bukal je tad u njegovoj sjeni.
Ne diraj ga kad sjedi
ispred starog hotela
balavče mali s đačkom torbom,
ode majka na pazar za sekundu.
Hej, maji, budi dobar,
bolje dobar nego modar.
Najsretniji je bio kad je
s Čelikom u prvu ligu ušao iako
Mehmedom Buzom mu prijetili
i spominjali bulju i plavo nebo.
Vrele kafe i filter cigara
nikad dosta.
Djeca od roditelja ukradene nude.
Mi mu se nudimo na usluzi uvijek.
Važan nije onaj ko se nudi,
važan je onaj kome se nude.
Božiji čovjek traje k'o vino.
Kad visoko digne dva prsta u vis,
to nije znak njegove pobjede nad nama.
To je znak da je on, Božo Suton,
shvatio poruku života. Ja sam s vama
onoliko koliko ste vi sa mnom.
Biti prisutan znači biti živ.
Pavloviću, nikad nećeš moći k'o on
otpjevati onu starohotelsku:
"...jabuke i kruške zriju..."
Božo Suton uvijek trči pred punim stadionom.