Mazija
Fernandel se usliko, sliku zaboravio,
naišo čovjek božiji i prisvojio sebe.
Čaplin svoja odijela na njega natako
uz uvjet: ne peri, ne mijenjaj!
Jernej mu štap posudio, pa ako vrati.
Zavežljaj velik, ambalaža ne podliježe vraćanju.
Fenjere i šargije sam je sebi pravio,
svjetlo i zvuke spajao, svima objašnjavao.
Jedan od rijetkih koji je tezu branio -
garant više od trideset glasova imamo.
Ona zadnja baklava zamalo mu glave došla
kad je oči svoje ispale prstima vraćao.
Na ringišpilu samo njegov vrisak čuli.
Balerina okrenula glavu kad je nabrekle grahove bljuvao.
Vinko mu more kaparisao i gole guze malih Čehinja,
rukama grubim vazduh grlio, jezikom pjenio.
Tri pune stanice Bogdin autobus podmirio
dok je veselim srednjoškolkama grudi dodirivao.
Od čovjeka božijeg fotograf legendu stvorio.
Nema ga više, ali recite, ko ga nije volio!!!